 |
| Fotografija Civitella Agosto |
Elegija
Vidjela sam te kako padaš na tlo.
Kako padaju hrastovi. I oblaci.
Vidjela tu divljinu koja ti izvija udove
i odlijeće. Rijeka propade, popanule trave.
Poleđine šest utopljenih goveda
podigle se na površje leda — ništa se nije pomjerilo.
Ali je vjetar dotakao moje članke kad je počeo snijeg.
Ti ode te noći, a mi ostadosmo,
ruke naše zanemoćale pod težinom. Sva je snaga
bila na izmaku. Upalila sam svjetlo
pored trema ne bih li uočila pada li nešto,
i palo je nekoliko odsjaja u vazduhu,
što hvataju sunce, iako ga u suštini nije ni bilo,
i dugi zahod njegov satima, svunoć,
činilo se nalik godinama, a mi zakopasmo svoja lica,
u ono što je ostalo od zemlje,
ili smo prešli stopalima preko nje, bez napora,
kao da ničega ne bješe u našim životima, niti će ikad biti.
Rak (molitva za mog oca)
Duboko u groznici, pričvršćen kablovima za meko-
škljocajuće mašine, on spava
na krevetu, u tuđoj sobi.
Ljudi ulaze i promiču poput maglenih
duhova. Hoda polako
na udovima koji su skoro otkazali.
On, što dio je plavih snježnih padavina.
Kao vrlo mali, sjedeći na ivičnjaku,
mršavih nogu, pokraj svoga elegantnog
tetka. Još nije rođen.
Putuje kako bi upoznao svoje rođake
u Maulbronu, i osjeti tamu koja se podiže
uokolo njegove stolice, noću, dok pognut razmišlja.
U svemu griješi, tvrdoglav je i velikodušan,
onaj je što nikad ne tuguje,
sa tim džemperima, vinom i violama
u ustajalom vazduhu. Kazaćeš, ni on se više ne može naći,
i on traži samo još života
i vremena. Soba je kao i svaka druga soba
u toj zgradi, sterilnoj i nikad tihoj,
ali pokatkad bi ptice banule u taj prostor,
i njegov bi im san bio obala
slobodnih struja. I vatre tu nema,
tek vremešna krv i koža, niti
patnje, mir
predavanja tijela u ruke
onima koji bi mogli znati,
šta govore glasovi, jesi li jeo,
šta si mogao da uradiš.
Mraz se u tvojim očima topi ili ostaje
poput zakrpe. Krhki instrumenti tijela
ulaze i izlaze iz sobe, mašina
broji dva, tri, četiri, i dio tebe putuje
staklenim hodnicima ispunjenih
toplom svjetlošću. On samo hoda
tako dugo. Prilazi svakoj tuzi
i pušta je da padne. Nevjerovatno je miran
radi jednog trenutka, on nije neko
važno ime, nego suštinski čovjek
unutar groznice koja iščezava, onaj koji te je naučio
da se brineš, dok prati duboke razloge
čak i kad se predaje, jednom za drugim, dostojanstvima
svoga tijela. On sam je koncert tihih žica,
iznenadna nježnost mahovine,
tiransko promišljanje, zbrka lijekova.
Njegov je um soba koja zrači beskrajnom ljubavlju,
iz četiri zida. Moj prekrasni oče,
proveo si me u dane mog života,
puštajući me da stojim na zemlji, čuvstvena
i jaka. Zašto bismo se onda plašili sopstvenog nestanka.
Prenoćila bih kod tebe
Kod tebe bih prenoćila,
koji si me onomad grlio, umotanu u sve što sam spoznala
iznutar svog sopstvenog tijela, čvrsto me držao i tu ostao.
Snu se predao protivno mojoj volji i otišao, ne zaspivajući,
plavljen i izmoren vinom i naletima iz
drugog života čije je tijelo moralo i moje da promijeni.
Ali ja sam na proputovanju i odnedavno skrhana;
Razumijem cijenu oslobađanja od onoga što te je nekad voljelo.
Ostala bih noću s tobom, ako je noć dovoljno vedra
za viđenje, a vjetar dovoljno lagan da naslika zvijezde,
na nebu čija je koža otvorena, a talasi što si ih osjetio
kroz haljinu na vjetru su stvarni i samo moji.
© Joanna Klink
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
kao da ničega ne bješe u našim životima, niti će ikad biti.
Rak (molitva za mog oca)
Duboko u groznici, pričvršćen kablovima za meko-
škljocajuće mašine, on spava
na krevetu, u tuđoj sobi.
Ljudi ulaze i promiču poput maglenih
duhova. Hoda polako
na udovima koji su skoro otkazali.
On, što dio je plavih snježnih padavina.
Kao vrlo mali, sjedeći na ivičnjaku,
mršavih nogu, pokraj svoga elegantnog
tetka. Još nije rođen.
Putuje kako bi upoznao svoje rođake
u Maulbronu, i osjeti tamu koja se podiže
uokolo njegove stolice, noću, dok pognut razmišlja.
U svemu griješi, tvrdoglav je i velikodušan,
onaj je što nikad ne tuguje,
sa tim džemperima, vinom i violama
u ustajalom vazduhu. Kazaćeš, ni on se više ne može naći,
i on traži samo još života
i vremena. Soba je kao i svaka druga soba
u toj zgradi, sterilnoj i nikad tihoj,
ali pokatkad bi ptice banule u taj prostor,
i njegov bi im san bio obala
slobodnih struja. I vatre tu nema,
tek vremešna krv i koža, niti
patnje, mir
predavanja tijela u ruke
onima koji bi mogli znati,
šta govore glasovi, jesi li jeo,
šta si mogao da uradiš.
Mraz se u tvojim očima topi ili ostaje
poput zakrpe. Krhki instrumenti tijela
ulaze i izlaze iz sobe, mašina
broji dva, tri, četiri, i dio tebe putuje
staklenim hodnicima ispunjenih
toplom svjetlošću. On samo hoda
tako dugo. Prilazi svakoj tuzi
i pušta je da padne. Nevjerovatno je miran
radi jednog trenutka, on nije neko
važno ime, nego suštinski čovjek
unutar groznice koja iščezava, onaj koji te je naučio
da se brineš, dok prati duboke razloge
čak i kad se predaje, jednom za drugim, dostojanstvima
svoga tijela. On sam je koncert tihih žica,
iznenadna nježnost mahovine,
tiransko promišljanje, zbrka lijekova.
Njegov je um soba koja zrači beskrajnom ljubavlju,
iz četiri zida. Moj prekrasni oče,
proveo si me u dane mog života,
puštajući me da stojim na zemlji, čuvstvena
i jaka. Zašto bismo se onda plašili sopstvenog nestanka.
Prenoćila bih kod tebe
Kod tebe bih prenoćila,
koji si me onomad grlio, umotanu u sve što sam spoznala
iznutar svog sopstvenog tijela, čvrsto me držao i tu ostao.
Snu se predao protivno mojoj volji i otišao, ne zaspivajući,
plavljen i izmoren vinom i naletima iz
drugog života čije je tijelo moralo i moje da promijeni.
Ali ja sam na proputovanju i odnedavno skrhana;
Razumijem cijenu oslobađanja od onoga što te je nekad voljelo.
Ostala bih noću s tobom, ako je noć dovoljno vedra
za viđenje, a vjetar dovoljno lagan da naslika zvijezde,
na nebu čija je koža otvorena, a talasi što si ih osjetio
kroz haljinu na vjetru su stvarni i samo moji.
© Joanna Klink
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
